Na današnji dan prošle godine preminuo je Stanislav Krezić – Stana, veliki mirovni aktivista. Bivši logoraš i heroj mira koji je sarađivao sa brojnim organizacijama kojima je u fokusu bilo pomirenje i izgradnja povjerenja među ljudima u BiH.

Stana je svoju ratnu prošlost i mirovni put opisao mnogo puta, govorio je na više desetina javnih govorenja sa prijateljima logorašima iz drugih naroda organizovanim u okviru projekta PRO-Budućnost – u školama, na fakultetima, na omladinskim kampovima, u gradskim skupštinama i općinskim vijećima. Njegova priča zabilježena je i u dokumentarnom filmu „Može ljudski“ u kojem je bio jedan od protagonista.

Ovaj Hercegovac iz Potoka kod Mostara u ratu je zarobljen kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i u školi u Potocima bio je zatočen 156 dana. Iako se sjećao svakog dana provedenog u logoru, nije volio da priča o tom iskustvu.

„Više volim ovu drugu stranu priče - poslije logora šta se dešavalo sa mnom i vrijeme koje sam u ovih zadnjih 10-12 godina proveo kao mirovni aktivista. To me više ispunjava nego priča o prošlosti“, govorio je.

Ipak, za najtežim iskustvima iz prošlosti posezao je kada bi pričao sa mladima, i opet zbog budućnosti - da se ne ponovi ono što je bilo devedesetih. „Da vide šta smo radili i kako nismo uspjeli da napravimo neki pravi put.“

Stanina promjena

Stanislav Krezić je prve poslijeratne godine provodio u stalnoj netrpeljivosti prema svakome ko nije Hrvat. Kako je sam često isticao, pogledi na život su mu bili uski i jednosmjerni. Zbog vremena provedenog u logoru osjećao se izdanim i stalno je bio u nekog grču.

„Eh, tad je taj lom u meni bio - kad sam završio sa logorom, izašao van, ja sam čitavo vrijeme razmišljao o tome kako doći do te situacije da ja se osvetim“, često je, bez zadrške, pričao Stana.

Svojoj kćerki je zabranio da gleda skokove sa Starog mosta, odnosno da prelazi na „onu stranu Mostara“, a u kafiću koji je držao u Potocima nisu bili dobrodošli ljudi koji nisu Hrvati ili koji nisu bili u HVO-u. Ako bi neko rekao „kafa“ bio je izbačen iz njegovog lokala.

„Jako sam zločest bio i nisam bio ni blizu ovog Stane današnjeg. Ali s druge strane kad gledam, ja sam samo običan čovjek koji je emociju svoju ispuštao na takav način. Bilo bi gadno da se nisam mijenjao, jer sam znao da nije to u redu“.

Stanina promjena počela je prije 12 godina kada ga je njegova Udruga logoraša pozvala na radionicu u okviru USAID-ovog mirovnog projekta „Izaberimo mir zajedno“ a kasnije i „PRO-Budućnost“ koji provodi CRS. Bio je skeptičan i mislio je da to neće imati nikakvog utjecaja na njega i neće promijeniti njegove stavove prema drugima. Došao je na skup na kojem su bili i logoraši iz drugih naroda - Bošnjaci i Srbi. Stana je često govorio kako je na taj prvi susret otišao kako bi „napravio problem“.

„Međutim, kad sam čuo od drugih njihove priče, šta im se sve dešavalo, onda sam rekao sebi da sam čak i dobro prošao, bez obzira na to što sam ja bio svjedok ubistava i svaki dan sam išao na prisilne radove. Ja sam mislio da nije bilo gore. Međutim, kad čovjek doživi da mu kćerku odvedu od njega, ili ženu ili tako neke bliže i oni nažalost budu silovani - još od tvojih, onda to još teže pada“.

Mirovni put

Stanislav je govorio da mu je to bio znak za buđenje – da mora „nešto raditi sa sobom“. Tada je već bio svjestan da njegovo ponašanje nije dobro ni za njega, ni za druge.

„Samo u onom momentu kad ja psujem, kad ja vrištim i urličem, samo me tada činilo na neki način mirnim. A kad dođem kući - ponovo nemir. A kad sam počeo ove prave stvari raditi - uvijek je mir i uvijek će biti mir zato što radim pravu stvar.“

Od čovjeka koji je mrzio druge i drugačije postao je neko ko širi toleranciju, mir i vjeru u sve ljude. „Najteže je priznati svoje greške, suočiti se sa prošlošću i poručiti drugima da ne ponove ono što smo mi radili“.

Stana je počeo redovno dolaziti na USAID-ove mirovne radionice, gdje je stekao nove prijatelje – pronašli su se, kako je govorio, kroz slične priče, stavove i poglede na zajedničku budućnost. Najviše se zbližio sa Jankom Samoukovićem iz Višegrada i Amirom Omerspahićem iz Sarajeva.

„Među nama je kliknulo, mi smo se nekako prepoznali, da smo mi ti koji imamo različitu priču, ali jedan smjer. Mi imamo snagu da se sastanemo i da jedan drugom tugujemo. Mi se naslanjamo jedan na drugog. Jer meni moj koji nije bio u logoru pita zašto nisam bježao - a Janko i Amir nisu nikada pitali zašto nisam pobjegao. Jer u logoru postoje druga pravila“.

Zajedno su kroz terapeutske razgovore u grupi i pojedinačno radili na svom osnaživanju, prevazilaženju osjećaja beznađa uzrokovanog ratnim traumama, te skupljali snagu da javno pričaju o svom iskustvu. Smatrali su to, kako je Stana govorio, svojim doprinosom budućnosti ovog društva.

„Nama ovaj mirovni put nije težak, nije ni lak, ali ide zato što znamo da radimo pravu stvar. Jer samo prava stvar tebe goni dalje. Ja sam čovjek kome srce radi 25 posto, nije to sada mala bol - ali kad je ovakvo nešto u pitanju ono radi, meščini, punim kapacitetom. Upravo radi te budućnosti.“

Stanina prerana smrt ostavila je veliku prazninu u društvu, ali sa njim nisu nestale poruke mira koje su univerzalne i vječne. Njegova priča koju je nesebično dijelio i mirovni put kojim je kročio nastavit će pozitivno utjecati na buduće generacije mirovnjaka.