Goran, Zijo, Stana i Emir... Četiri ratna iskustva, četiri ljudska stradanja i jedna poruka: Ako mi možemo krenuti dalje, razgovarati jedni s drugima i zajednički graditi mir – šta ostale sprečava. Ova je zemlja dovoljno velika za sve!   

U okviru događaja „Moja priča – od žrtava rata do heroja mira“ koji je u Sarajevu održan pod okriljem USAID-ovog projekta PRO – Budućnost, četiri čovjeka ispričala su svoju potresnu životnu priču. 

Goran Dragojević, Zijad Bačić, Stanislav Krezić i Emir Hajdarević iskusili su na različitim stranama tokom rata zarobljeništvo, ranjavanje, stradanje i gubitak članova porodice, a danas su prijatelji koji su svoje lične priče podijelili u svrhu promovisanja suživota i mira.

Govore o svom iskustvu bez retraumatizacije, političkog konteksta, presuda i okrivljavanja, te sa pozitivnim porukama budućnosti. Nakon svega što su prošli oni pružaju ruke - prvo jedni drugima, a onda i svima vama, pozivajući na mir.

U ovim teškim i izazovnim vremenima oni ostaju jedinstveni u svojoj poruci.

U nastavku donosimo djelić njihove potresne životne priče koja je pouka svima nama:

Zijada Bačića iz sela Zecovi u Prijedoru, rat zatiče sa 14 godina. U jednom danu ubijeni su mu majka, sestra i dva brata i još 28 članova porodice. On uspijeva pobjeći kod komšija srpske nacionalnosti.

"23. juna u mom selu je bilo ‘čišćenje’ gdje su prvo odvedeni svi muški za koje su smatrali da su vojno sposobni. Nakon dva dana bio sam sa svojom majkom, dva brata i sestrom. U večernjim satima došla je grupa vojnika, prepoznao sam ih, to su bili moje komšije Srbi. Izveli su nas napolje. Ja uvijek kažem da je to Božija sudbina – da sam preživio pošto sam pretrčao između žive vatre do druge kuće gdje sam se sakrio. Gledao sam tijela svih tih žena i djece, među kojima je moja majka, dva brata i sestra. Iako sam znao da su Srbi, ipak sam otišao kod komšije Srbina, pokojnog Milana koji me je sačuvao osam dana. Saznao je za oca i brata, da su u logoru u Trnopolju. Onda je saznao za strica i sigurno me sproveo do njegove kuće gdje sam sa stricom krajem augusta napustio Prijedor“, ispričao je Bačić.

Godine 2000. se vratio u Prijedor gdje je osnovao porodicu.

„Imam odgovornost da kažem, kroz moj doživljaj, da je ipak u ono vrijeme bilo dobrih ljudi na svim stranama. Ako se mi možemo družiti i biti zajedno, ne vidim da bi nas neko izvana mogao nagovoriti da ne budemo“, zaključio je Bačić.

Stanislav Krezić, kao pripadnik HVO-a zarobljen je u logoru Potoci kod Mostara. Tu je proveo 156 dana, svojim rukama zakopao je sedmoricu komšija, a svjedočio ubistvu još dvojice.

„Bilo je ubistava, jedno trostruko ubistvo, a četiri logoraša su poginula radeći. Mi smo mogli vidjeti s druge strane Bošnjake, koji su radili kao i mi. Tada nisam razmišljao o tome, bila je to borba za opstanak. Razmijenjen sam 2. decembra 1993. godine i tada počinje druga priča. U to vrijeme sam loše mislio o druga dva naroda, misleći da sa mojim narodom nema problema i da je u drugima greška. Imao sam kafić, čak i ako je neko rekao kafa ja sam ga vrijeđao. DAnas se stidim toga. Vremenom sam shvatio da je to grijeh. Kao vjernik sam shvatio da je grijeh vrijeđati ljude bez razloga i da moram sebe vaditi iz tog problema.  Išao sam kod svećenika, doktora, tražio pomoć.

Kad su nas doveli u ovaj projekt mislio sam da nema ništa od toga.

Ali kad sam ušao u to, čuo druge priče... Slušajući prijatelja Zijada, kakvu tešku priču ima, kako on priča lagano i tiho bez ikakve srdžbe, kako je u tom teškom vremanu našao je Srbina za spas... On je moj idol. Mi moramo puno više pričati o takvim ljudima“, kazao je Krezić.

Tri dana smo bili bez hrane i vode, cijeli rat u logorima...

Među Bošnjacima koji su bili u zarobljeništvu Hrvatskog vijeća odbrane je bio njegov današnji drug Emir Hajdarević koji je prošao kroz pet logora.

Kada je imao 21 godinu Emir je zarobljen, cijeli rat je proveo u logorima na području Mostara. U posljednjem - heliodromu je proveo 309 dana. Preživio je psihičke i fizičke torture. 

„Ne znam koji je od tih pet logora bio gori, ali svi su imali jednu stvar – oduzeli su mi slobodu i dostojanstvo. Teško je razgovarati o tome... U Dretelju sam za 19 dana izgubio 20 kilograma. Tri dana smo bili bez hrane i vode, a mnogi su pili mokraću da bi preživjeli. Kad se prisjetim Vojna, Dretelje je bio hotel s pet zvjezdica. Radite 48 sati na liniji  ali dalje želite da radite da se ne biste vratili u monstruoznu garažu...

Sve što sam proživio u meni nije izazvalo mržnju. Hvala ovim ljudima što pričaju i imaju sagovornike s drugih strana koji čuju šta mi pričamo.

Niko nema pravo oduzeti mir i sigurnost, rat je zlo!

Shvatili smo da nije sve crno-bijelo. Zamolio bih ljude da čuju drugoga i drugačijeg. Niko nema pravo da oduzme mir i sigurnost ljudima“, kazao je Hajdarević.

Svoje obraćanje, Emir je zatvorio porukom kako su Zijad, Goran, Stanislav i on živi dokaz da su se zločini dešavali. 

„Sloboda je ono što smo mi izgubili i nikome ne želimo da se to desi“, zaključio je Hajdarević.

Svoju priču iz 1992. godine podijelio je i Prijedorčanin Goran Dragojević, vozač bolničkog saniteta. Jedan poziv na intervenciju zauvijek mu mijenja život.

„Oni otvaraju vatru na mene, na sanitet, i zadaju mi 32 prostrijelne rane. Otkidaju mi desnu nogu, desnu ruku, lijevu ruku, lijevu nogu. Bio sam sav ko rešeto. Gubim svijest i gledam svoj bijeli mantil kako postaje crven. Neki ljudi su mi prišli i odvezli me do bolnice. U Beogradu sam imao 18 operacija, nosim ploče u nozi i u ruci, a u stomaku nosim mrežu. Nakon liječenja jedina želja mi je bila da se vratim u svoj rodni grad“, rekao je Dragojević prisjećajući se događaja koji mu je promijenio život.

Bivši vozač hitne pomoći poručio je građanima Bosne i Hercegovine da se rat ne treba voditi nigdje i da on „donosi samo zlo i ništa dobro“.

Na kraju je kazao kako danas ima mnogo prijatelja druge nacionalnosti, a jedna od njih je Zijad Bačić.

Izvor: /Radiosarajevo/
Foto: /CRS/Igor Isanović