Mi smo uspjeli, a prelijep sunčan oktobarski dan upotpunio je našu, još jednu mirovnu aktivnost u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, jednog od najpozitivnijih projektnih procesa u BiH.

Višegodišnji rad i energija svih nas zajedno, inicijatora, implementatora, kreatora, aktivista, trenera... upoznali su skoro pa svi od mjesne zajednice do grada. Širili smo mirovnu energiju u Mostaru, Sarajevu, Rudom, Višegradu, Bratuncu, Zvorniku, Prijedoru, Šamcu, Vukosavlju, Domaljevcu, Derventi, Doboju, Doboj Jugu, Tešnju, Usori, Maglaju, Žepču, Varešu, Zenici.....

I tako neprimjetno, ali kasnije jako primjetno i elegantno u mirovnu misiju umrežili politiku, obrazovanje, kulturu, umjetnost, nauku, sport, vjeru odnosno svaku poru društva djelujući konkretnim djelima za opće dobro kako na lokalu tako i šire.

Tako da u to ime, kada god se ukaže prilika uvijek i zauvijek, sa poštovanjem i ponosom pričat ću svuda o NAMA - herojima ove priče, prejakim ljudima, prijateljima koji su ogromno breme ratne prošlosti zbacili sa sebe, vjerujući da zajedno možemo mnogo više, ljepše, zdravije i bolje.

I, uprkos pandemijskoj situaciji, koja nas je sve za kratko udaljila, mi se držimo, ipak, zajedno, jedni uz druge, družimo se, radimo, počev od učešća u izmjenama i dopunama zakonskih regulativa kao što to radi naša neumorna Fatima iz Maglaja boreći se za prava porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida i porodica umrlih ratnih vojnih invalida, tu su i naši energični mostarci Stane, Krešo i Emir koji ne odustaju od ideje, da obje strane sjednu za isti stol i razgovaraju o devedesetim u cilju zajedničkog rada i borbe za svoja prava, prava logoraša, vjerujem da će to i postići.

Idemo i do najtolerantnije zajednice Dervente, kao što je i Doboj, naše mile Mare, jedne od poznatijih aktivista, ne samo mirovnog, koja je zajedno sa mnom više od 10 godina u mirovnim aktivnostima, tako je ustvari i počelo naše prijateljstvo koje je neraskidivo, a mirovni aktivizam je kumovao tome. Pričom pozitive pomjerile smo granice, pa smo u Derventi i Doboj Jugu kao kod kuće, svi već sve znaju, za junakinje.

Vrijedne svakog pomena su i moje tri lavice, kako to volim reći, Semina, Milka i Ema - žene koje još uvijek tragaju za nestalim, svojim muževima, sigurna sam prvim ljubavima, nisam ih pitala, koje su tako jake i spremne za, ako treba doživotnu borbu. Nekada se zaista pitam i odakle crpe svu tu silnu snagu iako su na margini i kako ih niko ne čuje u državi. Zato, su s nama i u ovom projektu, sigurne i prihvaćene i uvijek će imati podršku. Njihova borba je višegodišnja i ko zna kada će stvarno ugledati svjetlo pravednosti.

Nikako ne želim zaboraviti i vijedne aktiviste Krstu, Sakiba, Vinka, Iliju, Janka, Dragišu na relaciji Bratunac, Višegrad, Rudo koji su tako topli i dragi ljudi, borci za zajedništvo i bolje uslove za život povratnika i koji ne odustaju, kao i mostarci, od zajedničkih projekata i rada za dobro svih bez obzira na nacionalni korpus.

Pa prijedorčane Gorana i Mirsu koji su kroz društveno-politički rad davali svoj itekako veliki doprinos i u ovim procesima, Edisu, Almu iz Maglaja, Tarika iz Stoca, Amira iz Sarajeva, Hikmetu Mostarku...

Ono što me inspirisalo za pisanje jeste pomisao kako smo još uvijek na broju, nas dvadesetak i kusur, i kako smo uspjeli uraditi mnogo dobrih, konkretnih, sjajnih djela koja ostaju na znanje, ali uz pomoć i podršku američkog naroda, PRO-Budućnost projekt tima, stručnih trenera Dženane i Ranke i našeg dragog Siniše koji ima još volje da nas "trpi", ovo je šala, naravno, ali zbilja smo MI i neka traje mir u nama i oko nas!

Mi smo odlučni da ne odustajemo, možda smo u početku bili bez smisla po doživljaju drugih, ali pisat će se i pričati o nama, osjećam to, nećemo to sami činiti, prepustit ćemo to na čast djelima.

Na kraju, sve čemu se ne suprostavljamo opstaje!

Osvrt na Trening za žrtve rata "Mir u meni, mir oko mene" koji je održan u Bijeljini 28. i 29. oktobra 2021.