“Kada su mrtvi – svi ljudi su isti. Ne možeš znati ko je od njih koje nacionalnosti – svaka smrt je ista, svaka majka isto plače. Vidio sam tokom rata mnogo smrti, vidio sam ljude koji su ranjeni, i svi se drže za ranu i govore ‘Jao majko!’, niko ne spominje političare koji su ih poslali u rat, osim u psovkama”, dio je priče ratnog veterana Nesiba, koju je kao jedna od “živih knjiga” ispričao na “Živoj biblioteci” održanoj proteklog vikenda u Višegradu na Festivalu omladinskih pozorišta Republike Srpske.

Učesnici Festivala - mlade glumice i glumci omladinskih pozorišta iz Prnjavora, Banje Luke i Laktaša prisustvovali su „Živoj biblioteci“ koju je organizovao Helsinški parlament građana Banja Luka u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost koji provodi Catholic Relief Services (CRS) sa Institutom za razvoj mladih Kult, Caritasom BiH i Forumom građana Tuzla.

Uz Nesibovu, oni su čuli priče Fikreta - člana porodice nestalih, Nataše - sestre poginulog borca, povratnice Melihe, bivšeg ovisnika Nebojše, Amele - djevojke koja je preživjela smrtonosnu bolest tokom rata i Milijane - slijepe osobe i žrtve porodičnog nasilja.

“Nisam rođena slijepa, bez vida sam počela ostajati sa 26-27 godina nakon što sam rodila treće dijete”, ispričala je Milijana, dodajući kako je zbog svog stanja često bila diskriminisana, te doživjela i neprijatnosti u porodici, ali da joj je sve to dalo dodatni motiv da uspije:

“Inat me je pokretao i odlučila sam da se borim, da pokažem da slijepe osobe mogu biti uspješne, možda čak i uspješnije od onih koje vide. Ovdje sam da vam ispričam svoju priču, da vidite da je moguće, da se svi suočimo sa predrasudama i da se predrasude razbiju”, dodala je ona.

Govoreći o tome kako je kao djevojčica u ratu oboljela od teške bolesti, i svom oporavku koji je uključivao boravak u drugoj državi bez roditelja, Amela je istaknula važnost međusobnog povjerenja:

“Uz ljubav i snagu mojih roditelja, povjerenje prema drugim ljudima je ono što me je spasilo. Želim to podijeliti s mladim ljudima, i svi mi ovdje želimo vam pokazati da ima druga strana svake priče. Ne želimo vam govoriti šta da mislite, već vas potaći na razmišljanje”.

Svoju priču podijelio je i Nebojša koji je govorio o tome kako je upao u probleme s drogom, posebno ističući kako je lako ući u taj krug, ali kako je izlazak težak i bolan.

Nataša, čiji brat je poginuo u ratu, prisjetila se kako je na njegovoj sahrani kazala da želi biti posljednja sestra koja ukupava poginulog brata.

“Moj brat i njegovi prijatelji željeli su mir, pripremili su i igrali predstavu, završili škole, maturirali, upisali fakultete, a onda su ih poslali na ratišta. S kojih se mnogi nisu vratili A oni su trebali biti naša budućnost, i voljela bih kada bi u BiH imali jedan dan u godini kada bismo ih se sjetili”, ispričala je ona.

Meliha se prisjetila svega što je doživjela prvo kao izbjeglica u Zagrebu, ali i nakon što se vratila u svoj Kotor-Varoš.

“Nije lako kada vas gledaju kao drugačijeg. Sve počne polako s propitivanjem ko si, odakle si, pa onda krene zezanje koje brzo pređe u vrijeđanja. Donesem čips u školu, i niko neće da uzme čips od mene, govore ‘Ona je izbjeglica, ko zna odakle je taj čips...’, i osjećate se neugodno”.

Fikret je pričao o svojoj borbi i traženju posmrtnih ostataka ubijenih članova porodice iz sela Zecovi kod Prijedora. Njegovu porodicu - dvoje djece, suprugu i majku odveli su na strijeljanje u grupi od 32 žena i djece. Strijeljanje je preživjelo troje djece koja su svjedoci na sudu. Fikret kaže kako ne traži osvetu jer se ne želi izjednačavati s ubicama, a želja mu je da se u Prijedoru izgradi spomenik ubijenoj djeci na čemu proteklih godina intenzivno radi:

“U Prijedoru nije bilo rata, ubijeno je civilno stanovništvo, 3176 civilnih žrtava među kojima i 102 djece za koju mi je želja da dobiju spomenik kao poruku svim budućim generacijama. Rekli su nam da nam za gradnju spomenika treba 500 potpisa – skupili smo 1175 potpisa građana Prijedora svih nacionalnosti, ali spomenika još nema”.

Metodologija „Žive biblioteke" je specifična - knjige su živi ljudi, pažljivo odabrani iz društvenih grupa prema kojima često vladaju predrasude i negativni stereotipi. Zbog svoje pozicije u društvu i pripadnosti određenoj društvenoj grupi, ove osobe su stigmatizovane ili trpe diskriminaciju. U direktnoj komunikaciji sa čitaocima „Knjige“ prenose svoja životna iskustva i doprinose borbi protiv stereotipa, predsrasuda i diskriminacije.

Učesnike su priče dojmile jer, kako su rekli, radi se o stvarnim pričama stvarnih ljudi. Za Helenu su priče koje je čula u Višegradu važne životne lekcije.

“Sve priče su me jako ganule, a posebno priča o djevojci koja je uspjela pobijediti u borbi sa rakom i bezizlazna situacija njenih roditelja koji su morali da vjeruju toj suprotnoj strani i da pošalju dijete od pet godina. Drago mi je što su ovi ljudi odvojili svoje vrijeme, došli ovdje i podijelili svoje životne priče sa nama, i mislim da svi možemo da izvučemo jednu važnu pouku a to je da smo svi ljudi i da svi moramo jedni drugima pomagati, i prvenstveno gledati kao čovjek na čovjeka, a ne koje smo vjeroispovijesti i nacionalnosti.”, kazala je ona.

Sličnog mišljenja je i Anđela kojoj je drago što je imala priliku razgovarati s ljudima koji su ukazali na jako bitne stvari - da ne pravimo razlike jedni među drugima, da podržavamo jedni druge, da prenosimo dalje i svoja iskustva i njihove priče. Ona kaže da na osnovu priča koje je čula sada može bolje prepoznati trenutna dešavanja u svojoj okolini.

Lani se je dopao ovakav način izlaganja ljudi koji se ne bave glumom i nisu pripovjedači, jer joj je dalo priliku da doživi te osobe koje su imale drugačiji životni put.

“Bilo je dosta emotivno, pogotovo prva priča gdje je čovjek ostao bez porodice u ratu, druga priča gdje čovjek govori o svom iskustvu sa drogom, i treća priča koja nam govori o vršnjačkom nasilju. Sve su to priče koje su nama vrlo bliske, možda je jedino ona o ratu najdalja, ali sam pustila suzu na tu prvu priču, jer je veoma emotivna”, kaže Lana, dok Neda dodaje kako joj se sviđa ovakav način prenošenja priča koje su na nju ostavile dubok trag:

“Najviše me pogodila priča žene kojoj je brat poginuo u ratu, to mi je bilo najpotresnije i ostavilo je najveći utisak na mene. I druge priče koje sam čula su strašne, ali u njima su ljudi preživjeli, dok ovdje nema povratka.”

Za Branislavu je ovo bilo vrlo edukativno iskustvo jer je mogla čuti drugu stranu priče te, kako je rekla, nije imala predstavu o tome šta sve ljudi u životu prolaze.

“Imala sam drugi pogled na neke stvari i definitivno ću malo više ‘pročačkati’ o nekim stvarima koje sam danas čula. Definitivno me najviše pogodila priča o ratu, i ne mogu da zamislim kakav je osjećaj biti tu, doživjeti sve to, jednostavno sam ostala bez teksta. Slušam sve to i pokušavam shvatiti kakav je to osjećaj, i apsolutno ne mogu to da doživim”, dodaje Branislava, dok Dunja također smatra kako treba da se o ovakvim temama više priča, i to upravo na način da se čuje drugi ugao:

“Svi živimo zajedno, u istom mjestu u istim gradovima. Mi djeca, klinci, tinejdžeri idemo u iste škole, u iste razrede s ljudima različite nacionalne pripadnosti. Kao neko ko je srpske nacionalnosti imala sam prilike čuti priču čovjeka koji je muslimanske vjeroispovijesti, Bošnjaka, njegovu stranu priče i njegov dramatičan život. Zaista je važno da se čuje priča one druge osobe, da se bolje razumijemo”.

Dramaturg Siniša Tešanović je i ranije imao priliku susresti se sa živim bibliotekama, ali kaže da ga te priče svaki put “prodrmaju”:

“Svaki put se vratim, resetujem na to koliko trebamo biti zahvalni na svemu što imamo. Jako je poučno sve ovo, ja sam stariji pa sam već čuo i preživio neke stvari, ali mislim da je jako potrebno mladima da ovo i čuju i vide, i da nauče nešto od toga, da oni budu svjesni šta sve ljudi mogu preživjeti u svojih 30, 40 ili 50 godina”, kaže Siniša.

Brankica Radonjić, umjetnička voditeljica pozorišta iz Prnjavora kaže kako je oduševljena načinom na koji je živa biblioteka realizirana:

“Oduševljeni smo koliko idejom i sadržajem, koliko načinom na koji je taj sadržaj prezentovan. Dati priliku da u kratkom roku čujemo nekoliko različitih priča sa istom temom prihvatanja različitosti, tolerancije, održive budućnosti…, a da opet priče budu prilagođene uzrastu djece, omladine i odraslih – mislim da je pun pogodak. Meni lično je bilo impresivno to da se svaka priča može pretvoriti u pozorišnu predstavu, jer mi dolazimo iz svijeta umjetnosti, i vjerujem da će biti inspiracija mnogima od nas”.