/Izvor: Radiosarajevo.ba i PRO-Budućnost/

Predstavnici žrtava rata i torture iz Višegrada, Sarajeva i Vareša održali su danas u prostorijama Doma sestara milosrdnica konferenciju za medije kojom žele pokrenuti zajedničku zagovaračku kampanju prema svojim lokalnim zajednicama, u vezi sa konačnim ostvarivanjem prava te populacije.

Medijima i javnosti su se obratili Amir Smječanin iz Udruženja logoraša Novi Grad Sarajevo '92.-'96; Zlatko Prkić iz Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, ogranak Vareš i Janko Samouković iz Udruženja logoraša Višegrad.

Projekat PRO-Budućnost zasniva se na izgradnji mira i pomirenja u Bosni i Hercegovini, na teritoriji 75 lokalnih zajednica. Cilj projekta je da se napravi ponovni kontakt među ljudima različitih vjerskih i nacionalnih pripadnosti.

Trenutno u Bosni i Hercegovini nema zakona o žrtvama torture. Zakon postoji u Republici Srpskoj, ali nije dostojan onoga što ti ljudi zaslužuju, rečeno je na konferenciji za novinare. Zagovaračkom kampanjom želi se osigurati psihološka pomoć ljudima, finansijska podrška žrtvama torture rata, kao i finansijska pomoć svim projektima koji za cilj imaju izgradnju mira.

Cilj je da se udruženja žrtava rata i lokalne zajednice okupe oko jednog dokumenta koji se zove "Platforma za mir", a koji je univerzalan dokument koji je usvojilo Vijeće ministara BiH, oba doma Parlamentarne skupštine BiH i do sada 25 lokalnih zajednica.

"Dolazim iz malog mjesta Trnovo kod Sarajeva. Te 1992. godine krajem maja, kao i svakom djetetu rat je prekinuo mladost. Otišao sam u logor, doživio torture, izgubio oca u logoru. Nosim se s time i želim da pokažem i politici i lokalnoj zajednici da mi kao žrtve možemo živjeti zajedno. Mi smo izdati od države. Logoraši nemaju nikakva prava u BiH. Ova udruženja s vremenom nestaju, gase se. Mi zavisimo samo od pojedinaca i dobrih ljudi koji na neki način pomažu da se vidi naša uloga u mirovnom procesu. Bez obzira na šarolikosti, probleme i sve sa čim se mi susrećemo, možemo živjeti zajedno. To je poruka koju želimo da pošaljemo", rekao je Amir Smječanin.

Nakon Smječanina medijima se obratio i Zlatko Prkić iz Hrvatske udruge logoraša domovinskog rata.

"Ja dolazim iz Vareša. Član sam Hravtske udruge logoraša. Ovu našu državu mnogi ne poznaju. Pa čak i oni koji žive ne znaju šta je. Ne trebamo izmišljati ni toplu ni hladnu vodu. Ako se u porodici izgubi povjerenje, tu je hiljadu problema i teško je da se nešto napravi. Moraju se i jedna i druga i treća strana prilagoditi situaciji. Nama propisuju razna pravila kako treba i šta treba. Ja se nikada nisam bavio politikom, radio sam u rudniku u Varešu i tu sam penziju stekao. Nije samo to u pitanju. Pitanje je da Bosance i Hercegovce treba dobro poznavati. Kada imamo u sebe povjerenja sve se lakše rješava. Logoraši su prvo izdani od svoje države iz prostog razloga što su ljudi koji su vični pravosuđu rekli mi ćemo dužiti državu da se namiri provedeno vrijeme u logorima. Ja sam u logoru izgubio 38 kilograma, proveo čitavu državu bez grijanja, pod raznim torturama i opet niko nije kriv.

Kriv je samo onaj ko je bio u logoru. Ja sam jedan od osnivača dječije ambasade za BiH. Imao sam mogućnost da odem, dolazili su s oklopnim vozilima da me izvuku. Ja nisam otišao, kao bih se pogledao u ogledalo da sam otišao? Dok se drugi pate. Izvukao sam oko 1.600 djece iz BiH i sva su se vratila ponovo u BiH, osim jedne djevojke. Ona nije željela da čuje da se vrati nazad. Ako se vratimo ponovo na ono povjerenje. Možemo li živjeti, a da nema povjerenja? Možemo, ali to je vrlo teško.

Treba raditi da se izgradi čuveno naše bosansko mišljenje da je stup zemlje porodica. Kada bude jaka porodica, bit će jaka i država. Kod nas govore da se moramo zatvoriti u torove i tu da živimo. To je vrlo teško za bosanskog čovjeka. Ko misli da može široko mu polje, ali neka nas ne zavađa. Kada komšiji gori kuća, pitamo li koje je nacionalnosti? Svi se hvatamo za vodu da što prije ugasimo i da čovjek ostane na svom. Ako to ljudi koji dolaze ne mogu da shvate ko su Bosanci, neka samo to shvate i sve će biti u redu", rekao je Zlatko Prkić.

Nakon Prkića medijima se obratio i Janko Samouković iz Udruženja logoraša Višegrad.

"Do rata sam živio u Pazariću, a poslije rata živim u Višegradu. Kada je počinjao rat imao sam 23 godine i poslije sam tek shvatio da su se napravile linije razdvajanja i da su ljudi koji su ostali manjina su završili u logorima. Ja sam završio u logoru Silos u Tračinu. Prošlo je 700 ljudi, oko 40 nije preživjelo. Ja sam imao sreću da sam bio mjesec i pol, a otac čitav rat. Od moje porodice troje je bilo u logoru. Ja sam svoje kolege upoznao prije 10-ak godina na seminarima za logoraše i zaključili smo da su se slične stvari dešavale u logorima. Mnogi logoraši do danas nisu uspjeli da se snađu i da žive. To govorim iz nekog iskustva.

Želim da uradim nešto da pomognem tim ljudima. Želio bih da ovakvim prilikama dam svoj doprinos. Možda se država boji da usvoji zakon o logorašima. Možda nema toliko logoraša koji su u lošem stanju da država to osjeti. Ima ljudi na rubu egzistencije, meni ne treba. Njima treba pomoći. Ja sam se odlučio da pričam na ovaj način o logorašima je da ne budem kao oni koji su zatvorili ljude u logore i mučili ih. Želim da se gradi drugačija i ljepša atmosfera. Mi se ne bavimo politikom, mi želimo da je svima isto u svakom gradu. Da nam ne bude problem da odemo u bilo koji dio naše zemlje. Moj um ne može da svari da se to dešava", rekao je Janko Samouković, a potom se kratko osvrnuo na dešavanja u logoru:

"Sva ta patnja u logorima je ista. Ja sam bio u Silosu. To je bilo skladište za žito. Tu je bila samo kanta u ćošku. Jedna za nas 27. Nismo imali mjesta za spavanje. Kada legnete, legnete na bok da bi stali. Jedna kriška hljeba dnevno je bila hrana. Nas petorica smo jeli iz jedne posude. Bilo je i žena u logorima. Kada bi nekom sada rekao da se na dva dana zabrani lična higijena, e zamislite sada da neki ljudi po četiri godine nisu imali pravo na to. Svako može ući da vam prijeti i da vas tuče. Prisustvovao sam takvim događajima. Mislio sam u jednom trenutku da sam gotov. Jedan mladić koji je bio jako agresivan podigao je pušku i rekao da će me ubiti nožem. Ne znam kako, ali su se pojavili stražari koji su ga spriječili. Ne postoji logor u kojem ljudi nisu preživjeli torture", rekao je Samouković.

Prkić je ispričao kako mu se po samom izlasku iz logora vratila vjera u suživtot.

"Sve je bilo isto. Kod svih. Kada sam ušao u logor bio sam Jugoslaven. Kada sam izašao razmišljao sam da ću biti veliki nacionalista. Dolaskom u Vareš, ja nisam želio otići. Čim sam kročio na tlo Vareša, ponovo su me uhapsili. Prije rata sam bio povjerenik za humanitarnu pomoć u Općini Vareš. Jedna djevojka, a ja je nisam mogao prepoznati, kada nikoga nije bilo donijela mi je pola čaše mlijeka i komad kruha. Babo joj je rekao da će je pustiti da dođe do mene večeras. Nisam smio pojesti i popiti, ali glad me dovela do toga da to uradim. Policijski sat je bio u deset navečer, a mene su pustili 10 minuta prije tog policijskog sata.

Ta djevojka Meliha je išla ispred mene, a ja za njom i došli smo na vrijeme kući. Kada sam se ujutro probudio nisam mogao sebe prepoznati u ogledalu. Zamolio sam domaćina kuće da me odvuče da vidim šta je s mojom kućom. U kući je bila vojska, nisu mi dali da uđem. Pogledao sam komšinicu u kući pored pala je žena u snijeg, a ja sam prišao da je podignem. Kada sam joj rekao ko sam, vidio sam joj osmijeh na licu. To je promijenilo moju svijest i odmah sam se bazirao na to da radim na pomirenju", istaknuo je Prkić.