Maloljetni borci ARBiH, VRS i HVO: Išli smo srcem u rat, ali smo ponosni da danas sjedimo zajedno

LopareJG1

Maloljetni borci - pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane zajednički su, pred mladima iz Lopara, u prostorijama skupštine navedene opštine, podijelili svoju priču iz rata u BiH, kada su, skoro kao dječaci, obuli čizme i uzeli puške u ruke.

Započinjući svoje svjedočenje, Sarajlija Rusmir Piralić je ispričao kako je u rat "išao srcem, ali je brzo shvatio da rat nije šala":

"Mislim da je za vas mlade bolje da u rukama imate olovku, knjigu, tablet ili bilo šta drugo osim puške, pištolja ili bilo kojeg oružja. Mi smo sa 16 ili 17 godina imali samo vrelu krv i ne baš puno pameti. Išli smo srcem. Vrlo brzo smo shvatili da rat nije šala i da se u ratu gine, gube prijatelji, porodica i da je to jedno veliko zlo."

Krsto Rakić iz Rudog kaže da rat nikome ništa nije donio:

"Prije samog rata u Sarajevu, moj najbolji prijatelj, Bošnjak po nacionalnosti, posjetio me u kasarni gdje sam služio vojsku. Predložio mi je da bježimo, jer će biti rata u BiH. Nisam mu vjerovao. A i sa druge strane, tada je bila bruka i sramota da napustiš vojsku i da ne odslužiš vojni rok. Danas shvatam da sam trebao otići. Rat nikome nije ništa dobro donio."

"Imao sam sedam godina. Nisam znao razliku između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Kada se tetka porodila, sva familija je bila u jednoj sobi i pitali su mene kao najmlađeg da ja dam ime malom rođaku. Ja sam onako, iz prve, rekao Mehmed. Svi su se okrenuli i čudno me pogledali. Nisam znao šta je pogrešno u tome, jer moj najbolji prijatelj je bio Mehmed. Tada su mi objasnili da smo mi Hrvati i rođaku su dali ime Zoran. Ja ga i dan danas zovem Mehmed", započeo je svoje svjedočenje Mario Bošnjak iz Sarajeva.

Maloljetni borci iz ARBiH, VRS i HVO su, otvoreno i iskreno, dijelili svoje lične priče, ističući teška ratna iskustva, koja su često za ishod imala ranjavanje, gubljenje prijatelja, članova porodice, izgnanstva – sve do teških psiholoških posljedica:

"Rat u ljudima izvuče i ono najgore i ono najbolje. Teško je govoriti mladom čovjeku, koji je tek na pragu života, šta da radi i kako. Ja sam se spremio da napustim BiH. Na aerodrom me došao ispratiti najbolji prijatelj. Pitao me da li ću stvarno napustiti svoju državu kao neki drugi naši prijatelji. Tada je u meni proradio ponos. Ostao sam, prijavio se u vojsku i otišao u rat. Moj najbolji prijatelj poginuo je nakon samo nekoliko mjeseci", ispričao je Mario Bošnjak.

"Evo sada vidite nas ovdje zajedno da sjedimo. Da smo se nekim slučajem sreli u ratu, u nekoj šumi, vjerojatno bi se pobili. To je rat. To je činjenica. Mi smo ponosni da danas možemo poslije svega sjediti zajedno i pričati o svome iskustvu", dodao je Rusmir Piralić.

LopareJG2

Nakon svjedočenja maloljetnih boraca, mlade Lopara najviše je zanimalo zašto i kako su roditelji dozvolili da im djeca ratuju: "Htjela bih postaviti jedno pitanje - Bili ste djeca u tom periodu. Kako je moguće da su odrasli u to vrijeme, na svim stranama, tvrdili da do rata neće doći? I kako to da su svoju djecu pustili u rat?", zanimalo je Deu Jovanović.

"Nisam vjerovao da će biti rata. Sve se nekako brzo desilo i odjednom se nađete usred tog ludila. Tek kada je rat završio, počeo sam shvaćati kroz što smo sve prošli. Ne volim pričati o ratu, ne volim se sjećati rata. Moj motiv zašto ovo sve govorim mladim ljudima je da dobro razmislite o ovome što smo mi pričali, prvi put kada vam netko spomene bilo kakav sukob ili rat", odgovorio je Mario Bošnjak.

Javno svjedočenje maloljetnih boraca u Loparama organizovano je u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, koji provodi CRS sa partnerima.

crs-LOGOWEB.png

Maloljetni borci ARBiH, VRS i HVO: Išli smo srcem u rat, ali smo ponosni da danas sjedimo zajedno

LopareJG1

Maloljetni borci - pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane zajednički su, pred mladima iz Lopara, u prostorijama skupštine navedene opštine, podijelili svoju priču iz rata u BiH, kada su, skoro kao dječaci, obuli čizme i uzeli puške u ruke.

Započinjući svoje svjedočenje, Sarajlija Rusmir Piralić je ispričao kako je u rat "išao srcem, ali je brzo shvatio da rat nije šala":

"Mislim da je za vas mlade bolje da u rukama imate olovku, knjigu, tablet ili bilo šta drugo osim puške, pištolja ili bilo kojeg oružja. Mi smo sa 16 ili 17 godina imali samo vrelu krv i ne baš puno pameti. Išli smo srcem. Vrlo brzo smo shvatili da rat nije šala i da se u ratu gine, gube prijatelji, porodica i da je to jedno veliko zlo."

Krsto Rakić iz Rudog kaže da rat nikome ništa nije donio:

"Prije samog rata u Sarajevu, moj najbolji prijatelj, Bošnjak po nacionalnosti, posjetio me u kasarni gdje sam služio vojsku. Predložio mi je da bježimo, jer će biti rata u BiH. Nisam mu vjerovao. A i sa druge strane, tada je bila bruka i sramota da napustiš vojsku i da ne odslužiš vojni rok. Danas shvatam da sam trebao otići. Rat nikome nije ništa dobro donio."

"Imao sam sedam godina. Nisam znao razliku između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Kada se tetka porodila, sva familija je bila u jednoj sobi i pitali su mene kao najmlađeg da ja dam ime malom rođaku. Ja sam onako, iz prve, rekao Mehmed. Svi su se okrenuli i čudno me pogledali. Nisam znao šta je pogrešno u tome, jer moj najbolji prijatelj je bio Mehmed. Tada su mi objasnili da smo mi Hrvati i rođaku su dali ime Zoran. Ja ga i dan danas zovem Mehmed", započeo je svoje svjedočenje Mario Bošnjak iz Sarajeva.

Maloljetni borci iz ARBiH, VRS i HVO su, otvoreno i iskreno, dijelili svoje lične priče, ističući teška ratna iskustva, koja su često za ishod imala ranjavanje, gubljenje prijatelja, članova porodice, izgnanstva – sve do teških psiholoških posljedica:

"Rat u ljudima izvuče i ono najgore i ono najbolje. Teško je govoriti mladom čovjeku, koji je tek na pragu života, šta da radi i kako. Ja sam se spremio da napustim BiH. Na aerodrom me došao ispratiti najbolji prijatelj. Pitao me da li ću stvarno napustiti svoju državu kao neki drugi naši prijatelji. Tada je u meni proradio ponos. Ostao sam, prijavio se u vojsku i otišao u rat. Moj najbolji prijatelj poginuo je nakon samo nekoliko mjeseci", ispričao je Mario Bošnjak.

"Evo sada vidite nas ovdje zajedno da sjedimo. Da smo se nekim slučajem sreli u ratu, u nekoj šumi, vjerojatno bi se pobili. To je rat. To je činjenica. Mi smo ponosni da danas možemo poslije svega sjediti zajedno i pričati o svome iskustvu", dodao je Rusmir Piralić.

LopareJG2

Nakon svjedočenja maloljetnih boraca, mlade Lopara najviše je zanimalo zašto i kako su roditelji dozvolili da im djeca ratuju: "Htjela bih postaviti jedno pitanje - Bili ste djeca u tom periodu. Kako je moguće da su odrasli u to vrijeme, na svim stranama, tvrdili da do rata neće doći? I kako to da su svoju djecu pustili u rat?", zanimalo je Deu Jovanović.

"Nisam vjerovao da će biti rata. Sve se nekako brzo desilo i odjednom se nađete usred tog ludila. Tek kada je rat završio, počeo sam shvaćati kroz što smo sve prošli. Ne volim pričati o ratu, ne volim se sjećati rata. Moj motiv zašto ovo sve govorim mladim ljudima je da dobro razmislite o ovome što smo mi pričali, prvi put kada vam netko spomene bilo kakav sukob ili rat", odgovorio je Mario Bošnjak.

Javno svjedočenje maloljetnih boraca u Loparama organizovano je u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, koji provodi CRS sa partnerima.

Više od 70.000 građana - žrtava rata, žena, vjerskih i političkih lidera, mladih, aktivista, NVO-a,  lokalnih ključnih aktera i ostalih - je direktno uključeno u izgradnju dugotrajnog i održivog mira u Bosni i Hercegovini

Loga

CATHOLIC RELIEF SERVICES

Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo
Telefon: 033 726 800
Fax: 033 726 824

Stavovi autora izraženi na ovoj web stranici ne moraju odražavati stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.
The views presented on this web-site do not necessarily reflect the views of USAID or the US Government.