Mladi Prijedora i okolnih mjesta, građanke i građani, predstavnici i predstavnice lokalne vlasti, udruženja građana i svi zainteresirani imali su u četvrtak 29. novembra na Javnom govorenju održanom u okviru projekta PRO-Budućnost u Kinu “Kozara” čuti potresna svjedočanstva Zijada Bačića iz Zecova kod Prijedora, Gorana Dragojevića iz Prijedora i Kreše Primorca iz Mostara.

Iako su sva tri govornika preživjeli stradanja, mladima su uputili zajedničku poruku: “Živite bez mržnje i nastavite pravim putem!”

“Drago mi je što sam prisustvovala ovom javnom govorenju, mislim da je veoma bitno čuti ovakve priče na jednom mjestu. Ostavilo je traga, iako sam se i prije slagala s njihovom osnovnom porukom da treba prevazići mržnju. Vidjela sam ih kao jake ljude koji su prošli kroz teške situacije u životu ali su se uspjeli uzdići iznad mržnje i želje za osvetom i doživljavam ih kao primjer ostalima”, kazala je nakon javnog govorenja Anja, učenica četvrtog razreda Ugostiteljsko-ekonomske škole Prijedor, a s njom se složio i Dejan, također učenik četvrtog razreda ove škole:

“Nisam imao priliku ranije čuti slične priče, posebno ne priče ljudi različite nacionalnosti na jednom mjestu. Veoma je bitno za nas mlade čuti ovakve priče iz svih uglova nakon čega sami možemo donijeti svoje mišljenje, a ne da nam ga neko nameće”.

Specifičnost javnog govorenja u Prijedoru u odnosu na ranije održane u kojima je učestvovalo oko 30 govornika, bila je da je ovo prvi put da su govornici govorili u svom gradu. Izlaganja Zijada i Gorana iz Prijedora i Kreše iz Mostara nisu ostavila ravnodušnim nikoga u publici, a osim što su ispričali o strahotama kroz koje su prošli, poslali su i važne poruke o budućnosti.

“Tog jula 1992. godine imao sam 15 godina, nisam znao šta se događa, mislio sam da će sve brzo proći. Muškarce su odveli, a mi djeca i žene skupili smo se u jednu kuću u čekali da vidimo šta će se dogoditi. Tada su pred našu kuću došli vojnici i naredili nam da izađemo. Prepoznao sam jednog od vojnika, bio je iz susjednog sela”, prisjetio se Zijad, pojašnjavajući kako ga je tog dana spasilo samo to što je zadnji izašao iz kuće:

“Dok sam se oblačio oni su moju porodicu već okupili u dvorištu, svaka majka je uz sebe svijala djecu, i onda su počeli da pucaju po njima. Uspio sam pobjeći iza kuće, video sam da su svi mrtvi, pobjegao sam kod komšije i u dvorištu vidio mrtve žene i djecu...”, ispričao je Zijad, dodajući da je odlučio spas potražiti kod komšije Milana s čijim sinom je išao u školu:

“Milan me sakrio kod sebe i osam dana rizikovao da i sam strada. Poslije je stupio u kontakt s mojim stricem Fehimom i s još jednim komšijom Srbinom organizovao je da me prebace kod njega i tako mi spasio život. Meni je Milan bio dokaz da je i tada bilo ljudi koji nisu željeli rat, koji su bili spremni pomoći i za to rizikovati svoj život. Rat nikome nije donio dobro, i svi smo u ratu stradali”, dodao je Zijad koji je, odgovarajući na pitanje Milana Topića iz publike da li je sreo nekoga od ljudi koji su poinili zločin, kazao kako jeste:

“Neki dan sam čovjeka koji je tog dana bio pred kućom vidio u bolnici, bio je sa svojom bolesnom majkom, nije me prepoznao i pitao je radi li doktor, ja sam mu rekao da radi... Vjerujem u pravosuđe ove zemlje i da će svi koji su počinili zločine kad-tad odgovarati”.

Odgovarajući na isto pitanje, Goran Dragojević, danas potpredsjednik Skupštine grada Prijedora, kazao je kako nije sreo ljude koji su pucali na njega i ranili ga, ali da zna ko su i kako očekuje da će ih Tužilaštvo BiH procesuirati.

“Bilo je to u maju 1992, vozio sam sanitetsko vozilo i krenuo sam iz bolnice u grad, javljeno mi je da ima ranjenih. Kod podvožnjaka sam naišao na grupu naoružanih ljudi koji su iako sam bio u vozilu saniteta i u bijelom mantilu počeli da pucaju po meni. Poslije će u bolnici konstatovati da sam dobio 32 prostrijelne rane, ali sam preživio. Bio sam sat vremena u autu, krvario, tada je naišla jedna osoba i spašen sam, prebačen u bolnicu u Prijedor, tu su mi dali krv pa za Banju Luku a odatle hitno u Beograd”, prisjetio se Goran, dodajući da je u Beogradu šest mjeseci bio nepokretan, a u bolnici je proveo godinu i po.

“Svih 18 mjeseci u bolnici o meni se brinula doktorica porijeklom iz Prijedora, radila je u bolnici u Prijedoru pa se udala u Beograd, zvala se Sabiha i pazila me kao da mi je rođena majka. Po povratku u Prijedor obilazili su me prijatelji svih nacionalnosti. Moja poruka je da je svaki zločin počinila osoba, a ne narod. Nemojte dozvoliti nikome da upropasti vaš život i da vas zavadi s prijateljima druge nacionalnosti”, poručio je Goran.

Krešo Primorac iz Potoka kod Mostara je u ratu bio proglašen mrtvim, nakon što je nakon povlačenja saboraca ostao iza linije.

“Proglasili su me mrtvim misleći da sam ubijen s ostalima, a obitelji su javili da sam poginuo i da čekaju da izvuku moje tijelo. Odveli su me do garaže gdje je stajao sanduk i križ s mojim imenom“, ispričao je Krešo koji je nakon toga otišao kod svojih u Split odakle se želio vratiti i osvetiti se, ali je jedan poziv promijenio njegov stav:

“Jedan dan me neko zove – Samir, moj prijatelj koji je otišao u Njemačku. Pitao me je kako sam, može li mi ikako pomoći. Tu sam vidio da nisu svi ljudi isti. Samir nije dobar što je Bošnjak, već zato što je dobar čovjek, i isto tako onaj koji je zao, zao je jer je takav čovjek, a ne jer pripada nekom od naroda“, ispričao je Krešo.

U publici je bila i Senka Jakupović iz Udruženja porodica nestalih Prijedor koja je istaknula važnost prisustva mladih:

“Kao prosvjetna radnica mogu reći da mi je posebno drago da su mladi čuli vase vrijedne poruke. Obično svi čuju samo jednu stranu priče, vrlo rijetko čuju priče ostalih, i zato je bitno da svi sjednemo za jedan stol, da čujemo jedni druge.”

Prisutne je pozdravio i Aleksandar Miljuš, zamjenik gradonačelnika Prijedora.

“Drago mi je što je Prijedor grad-domaćin jednom ovakvom događaju u smislu povjerenja i tolerancije i što je među prvim lokalnim zajednicama u projektu PRO-Budućnost. Nadamo se da će u našem gradu biti još ovakvih aktivnosti i dođite nam opet”, poručio je Miljuš.

Javno govorenje održano je u okviru USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, koji provodi Catholic Relief Services (CRS) u saradnji sa Caritasom BiH, Institutom za razvoj mladih KULT, Međureligijskim vijećem u BiH (MRV), Forumom građana Tuzla (FGT), Helsinškim parlamentom građana Banjaluka (hCA) i Nansen dijalog centrom Mostar (NDC).